Kad se male ruke slože

Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku: Erich Kästner, Emil i detektivi, red. Nikola Zavišić

Ljetošnja premijera Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića Emil i detektivi Ericha Kästnera (izvedena 14. srpnja kao ambijentalna izvedba na Trgu Nikole Tesle, u Donjem gradu, u sklopu Osječkog ljeta kulture) doživjela je 12. listopada 2011. svoju svečanu izvedbu unutar zidova kazališta. Režija je povjerena Nikoli Zavišiću, beogradskom redatelju, kojeg je osječka publika upoznala na prošlogodišnjem Osječkom ljetu kulture (RazBoynici), a dramaturgija Davoru Špišiću. Vječno aktualna priča o Emilu Tischbeinu i njegovim prijateljima detektivima jedna je od najizvođenijih predstava u kazalištima za djecu i mlade širom svijeta. Potaknut osobnim iskustvom, Kästner je upravo s Emilom i detektivima utjecao na promjenu dječje književnosti, koja se dotad temeljila isključivo na bajkovitosti i moralnim poukama.

Emilove (Mladen Vujčić) neprilike započele su kada je u rodnom gradiću Neustadtu nacrtao brkove kipu velikog Vojvode Karla. Nakon što ga majka (Lidija Helajz) otprati na vlak kojim je krenuo u Berlin u posjet baki (Zvjezdana Bučanin), drski lopov Grundeis (Đorđe Đukić) ukrade mu stotinu četrdeset teško stečenih maraka koje mu je majka povjerila. Bojeći se kazne za nacrtane brkove, Emil slučaj ne prijavljuje policiji nego se sam daje u potjeru za lopovom. Na tom putu pomaže mu sestrična Pony Hütchen (Areta Čurković) i novostečeni prijatelji, Arnold Mittenzwey (Snježana Ivković), Profesor (Ivica Lučić), Gustav (Tihomir Grljušić), Traugott (Lidija Helajz), Petzold (Inga Šarić) i Dienstag (Aleksandra Colnarić), čije prisustvo i prenosi najvažniju poruku ovog djela – sve su muke lakše kad ih imaš s kime podijeliti.

Pretočivši Kästnerovo djelo u mješavinu fizičkog i dramskog teatra s energičnim glazbenim (Willem Miličević) i pjevnim umecima te zborskom naracijom u maniri antičkog kora, Zavišić je ansambl Dječjeg kazališta stavio na veliku kušnju. Osim navedenog, ansambl je u ovom konceptu bio zadužen i za kreiranje kompletne scenografije (Nikola Zavišić) stvarajući iz minute u minutu, pomoću desetak drvenih kofera, zgrade, kolodvor, statue, ulice i još mnoge znamenitosti Berlina. U ovakvom konceptu glumci su bili prinuđeni pokazati sve svoje kvalitete bez pomoći scenografije, glazbe i ostalih elemenata koji ih u nekim slučajevima pokrivaju (ovdje su im otežavali), i to su obavili izvrsno.

Ansambl je od početka do kraja fizički razigran i zaigran, a scena upravo zrači energijom koju iskazuju. Zahtjevan scenski pokret (Dunja Jocić) tražio je maksimalnu koncentraciju i tjelesnu pripremljenost (glumci trče, skaču, plešu, skrivaju se…), a ponajviše se iskazao Ivica Lučić s mladenačkom snagom koja izvire iz svakog trenutka njegova nastupa (posebno u scenama kada se prepušta slobodnom padu na leđa, pri čemu ga ostali glumci hvataju i vraćaju u uspravni položaj i tako nekoliko puta zaredom, penjanju, skakanju i trčanju po kutijama i oko njih…). Velik i zahtjevan posao odradio je i Mladen Vujčić u naslovnoj ulozi ponovo pokazavši sve kvalitete svog glumačkog talenta, od glume, govora, scenskog pokreta pa sve do sposobnosti da vodi ansambl tijekom cijele predstave. Svoju reputaciju potvrdila je i Areta Čurković, koja s energijom koja ocrtava njen nastup od početka do kraja izvedbe plijeni pažnju. Cijeli ansambl svojom je matematičkom preciznošću izvođenja zadataka zaslužan za smisao samo prividnog kaosa, koji je Zavišić stvorio na sceni na kojoj se iz trenutka u trenutak izmjenjuje sve navedeno i koji vlada od početka do kraja izvedbe.

Jedine zamjerke ovoj izvedbi odnose se na pomalo nezgrapnu dramaturgiju, u kojoj se nit priče na trenutke gubi, iako se teško oteti dojmu da je upravo redateljski koncept kriv za to – jednostavno se previše toga prebrzo događa. Jednako tako, brzina odvijanja događaja i miješanja različitih elemenata također su doprinijeli gubljenju glumačkih trenutaka. Ansambl ponekad jednostavno ima previše posla trčeći, pjevajući, gradeći scenografiju, noseći kofere, ulazeći i izlazeći iz stotinu pravaca sa scene i na nju, da bi u sekundama kada je to potrebno uspješno odradio još i glumačke dijelove.

Redateljska vizija, u kojoj je dramska radnja okarakterizirana naglašenim dinamičnim i efektnim scenskim pokretom, masovnim scenama, zborskom naracijom, pjevanjem i glazbom, drži pažnju starije i mlađe publike. Usprkos pomalo nezgrapnoj dramaturgiji, koja se zapravo čini žrtvom redateljskog koncepta, ova izvedba u svoj svojoj razmahanosti i energiji odašilje i podcrtava poruku ugrađenu u Kästnerovo djelo, a i u ansambl Dječjeg kazališta u Osijeku: „Kad se male ruke slože, sve se može!“

Alen Biskupović