Branko Stojaković

Vesela lutkarska avlija Branka Stojakovića

Osijek i Branko Stojaković, „naj­veći hrvatski kreator lutaka i lutkarski scenograf“, voljeli su se potajno. Nitko nije primijetio kako je izvan rodnoga Zadra najviše predstava opremio u Osijeku, i to upravo u razdoblju svojega najvećeg kreativnog uspona. Od 1978. do 1992. surađivao je na pripremi ukupno devet premijera. U prosjeku 1,5 godišnje. Tek što je u Zadru završio Postojanoga kositrenog vojnika, jednu od najvažnijih predstava u povijesti hrvatskog lutkarstva uopće, prihvatio se u Osijeku posla na Velikoj krađi satova.

Drži se kako je njegovo lutkarsko djelo veliko „poput prave enciklopedije inovacija, izuma i zahvata koji su tradicionalno lutkarsko kazalište preobrazili u suvremeni, živi, dinamični medij“. Na izložbama o razvoju hrvatskog lutkarstva (Rijeka 2004., Split i Zagreb 2007.) posvećeno mu je istaknuto mjesto, posebno kao autoru koji je, stvarajući vlastiti kreativni postupak na zasadama stripa i filma, igranoga i crtanog, omogućio afirmaciju izvornoga lutkarskog potencijala – animacije. Spontano je osjećao kako bez animacije nema metafore, a bez metafore nema poezije.

Njegovi likovni i tehnološki postupci definirali su novo shvaćanje forme i prostora na lutkarskoj sceni i omogućili da i među lutkarima konačno zavladao zaboravljeni osjećaj stvaralačke slobode. Bio je jedan od prvih koji su odbacili preživjele forme i obrtničku podjelu na scenske žanrove, ali i shvaćanje lutkarstva kao didaktičnog poligona za odgoj i pouku mladeži. Do kraja je ostao vjeran autentičnom kazališnom stvaralaštvu.

Sve to sugerira kako valja omogućiti uvid ne samo u njegov kreativni udio u razvoju osječkoga lutkarstva već i u pripravnost Osijeka da mu omogući stvaralačku avanturu na svojoj lutkarskoj pozornici. Nije, primjerice, istraženo koliko je Stojaković u Osijeku naišao na već demistificiranu lutkarsku animaciju, za koju se drugdje trebalo ozbiljno boriti. On se jednostavno ušetao u kulturnu memoriju Osijeka kao likovni autor kultne osječke predstave Vesela avlija, čiji su vizualni elementi „s toliko mašte, ukusa i likovne odmjerenosti osmišljeni i izrađeni, da zaslužuju da i nakon isteka vijeka te predstave trajno nastave živjeti u kakvu muzeju primijenjene umjetnosti“. A ta je likovna oprema - također je zapamćeno - prije gotovo 30 godina „Balogu omogućila razradu igre na čak četiri plana, što je omogućilo živi ritam predstave“. U pitanju je tipičan Stojakovićev način suradnje. Bio je onaj koji je, kako drži Luko Paljetak, pretvarao najnemogućije redateljske zamisli u moguće.

Samo 10 mjeseci kasnije opremio je još jednu nezaboravnu osječku predstavu - Postolar i vrag. Odmah je prepoznata na bivšem lutkarskom bijenalu u Bugojnu, gdje je dobila prvu nagradu za likovnu vrsnoću. Nekoliko je puta s velikim uspjehom obnavljana i sudjelovala je na brojnim festivalima. Podjednako veliko, ako ne i veće značenje ima predstava Sunce djever i Neva Nevičica iz 1982., u kojoj, kako drži Antonija Bogner – Šaban, „poetskim lutkarskim jezikom Stojaković odjeljuje svijet čistoće od njegove zlokobne strane, a svaki lik za sebe nosi svoju likovnu i scenski zaokruženu priču“. To je realizacija u kojoj bi se mogli tražiti zameci elemenata likovne poetike u oporučnoj Stojakovićevoj Juditi.

Trapavi zmaj (1986.) i Botafogo (1992.) imaju, pak, posebnu vrijednost kao uspomena na odnose koji se u Osijeku prelamaju između Stojakovića i njegova najboljeg prijatelja, suradnika i vršnjaka Zvonka Festinija. Prvi koji je Stojakoviću 1960. povjerio kreaciju i izradu kompletne likovne opreme bio je Festini. Kada se nakon stanke od 10 godina (1976. – 1986.) skrušeno vratio lutkarstvu, Festini je ponovno za likovnog suradnika uzeo Stojakovića. Štoviše, radili su remake Trapavog zmaja iz 1972. za kojega je na ondašnjem SLUK-u dr. Henryk Jurkowski izjavio: „Moram reći da mi se Trapavi zmaj (…) jedini dopao jer je upravo ta predstava pokušala i uspjela otkriti nove mogućnosti izražavanja“.

Stojaković je Festiniju bio puno više od dobroga starog prijatelj iz mladenačkih dana. Od 1960. do 1992., dakle u 32 godine Festini je režirao jednu jedinu predstavu bez Stojakovića! Zacijelo u hrvatskom lutkarstvu toga doba ne postoji stvaralački tandem koji je dugotrajnije i efikasnije funkcionirao. Zadnje što su zajedno radili u prvim nesigurnim danima ratnog zatišja bio je osječki Botafo­go. Stjecajem nevjerojatnih okolnosti, premijera je održana na sam dan Brankova udesa. Osim svojega tužnog konteksta, ta je predstava ušla u memoriju po „sjajno domišljenom šarenom krugu na pozornici i mobilnosti pojedinih dijelova scene“.

Sve u svemu, hrvatskom je lutkarstvu, zahvaljujući velikim dijelom Stojakoviću, vraćen stvaralački dignitet. Više nitko „ne diskutira o Puppentheatru kao o nečemu upitnom“, o nečemu što nema pouzdanu umjetničku atribuciju, što je infantilno i „ispod dostojanstva za odrasle“. No o djelu Branka Stojakovića još se uvijek govori jedino kao o lutkarskoj poetici, a i to povremeno i improvizirano. Strukovna verifikacija likovne dionice njegova opusa nije se maknula dalje od onoga što je o njoj napisano u monografiji 1997. godine.

Vrijeme, nažalost, nema milosti. Onaj isti usud koji je uništio najveći dio artefakata hrvatskog lutkarstva, desetkovao je i Stojakovićevo djelo u Osijeku. Za poželjeti je da ova izložba označi početak spašavanja onoga što se još može spasiti! Uvjeti za tako što sve su povoljniji. Stojakovićevu djelu treba lutkarski muzej i studij lutkarstva, a lutkarskom muzeju i lutkarskom studiju treba njegovo djelo. Bez sustavnog prikupljanja (evidentiranja) i strukovnog izučavanja Stojakovićeve baštine, neće biti blistave pozlate na slici umjetničkog identiteta osječkoga i hrvatskog lutkarstva.

Abdulah Seferović Sefi

Branko Stojaković

Rođen u Zadru 21. listopada 1937. Njegovu likovnu darovitost vrlo je rano uočio dr. Vjekoslav Maštrović koji ga je preporučio zadarskome Kazalištu lutaka. Ondje je volontirao od 1955. do 1960., pohađajući istodobno likovni tečaj ak. slikara Alfreda Petričića i akademika dr. Ive Petriciolija. Godine 1960. postao je stalnim članom umjetničkog ansambla Kazališta lutaka u Zadru. Taj je angažman prekinuo samo od 1980. do 1988., kada je djelovao kao samostalan likovni umjetnik.

Jamačno nije bilo lutkarskog kazališta u bivšoj Jugoslaviji u kojemu nije likovno opremio bar jednu predstavu. Surađivao je s kazalištima lutaka u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Mariboru, Beogradu, Podgorici, Rijeci, Osijeku, Šibeniku, Mostaru, Zrenjaninu, Subotici, Nišu, Svetozarevu, Slavonskom Brodu, Banjoj Luci i Varaždinu. Također je gostovao u Žilini(Slovačka), Reggio Emiliji (Italija), Lodžu i Bjelsko – Bialoj (Poljska). Radio je u dramskim kazalištima Zagreba, Beograda, Zadra i Varaždina te na televiziji i filmu.

Često je izlagao na samostalnim i skupnim izložbama. Nagrađen je većim brojem strukovnih i društvenih priznanja. Bio je članom HDLU-a i ULUPUH-a.

Preminuo je 21. lipnja 1992. u Zagrebu od posljedica teške prometne nesreće u Palešniku pokraj Garešnice (na cesti Kutina Virovitica). Pokopan je na gradskom groblju Belafuža u Zadru.

Katalog osječkih predstava

• Duško Maričić: VELIKA KRAĐA SATOVA, redatelj Miroslav Ujević, premijera 20.10.1978.
• Branko Mihaljević: VESELA AVLIJA, redatelj Ivan Balog, premijera 29.4.1980.
• August Šenoa: POSTOLAR I VRAG, redatelj Borislav Mrkšić, premijera 13.2.1981.
• Ivana Brlić-Mažuranić: SUNCE DJEVER I NEVA NEVIČICA, redatelj Borislav Mrkšić, premijera 11.4.1982.
• Ivana Brlić-Mažuranić: ŠEGRT HLAPIĆ, redatelj Borislav Mrkšić, premijera 15.2.1983.
• Branko Ćopić: DOŽIVLJAJI MAČKA TOŠE, redatelj Borislav Mrkšić, premijera 10.11.1985.
• Miroslav Natasijević: TRAPAVI ZMAJ, redatelj Zvonko Festini, premijera 25.4.1986.
• Hans Christian Andersen: RUŽNO PAČE, redatelj Edi Majaron, premijera 25.11.1990.
• Lubomir Feldek: BOTAFOGO, redatelj Zvonko Festini, premijera 18.6.1992.

Samostalne izložbe

• Zagreb, Naša djeca, 1976.
• Zadar, Galerija umjetnina, 1980.
• Osijek, Galerija likovnih umjetnosti, 1981.
• Zagreb, PIF, 1985.
• Nova Gorica, 1985.
• Ljubljana, Lutkovno gledališče, 1985.
• Bugojno, Kulturno-sportski centar, 1985.
• Zadar, Hrvatska kazališna kuća, 1992.
• Osijek, Gradska galerija, 1992.
• Zagreb, Klovićevi dvori, 1996.

Sažeta bibliografija

• Abdulah Seferović, Branko Stojaković - Pretvorba misli u pokret, Zadar, Kazalište lutaka, 1996.
• Antun Travirka i Abdulah Seferović, Branko Stojaković, Zadar, Kazalište lutaka, 1997.
• Abdulah Seferović, Lutkari svete Margarite, Zadar, Kazalište lutaka, 1997, 36 – 42.
• Abdulah Seferović, Kazalište lutaka, Zadar – u: Hrvatsko lutkarstvo, Zagreb, Hrvatski centar UNIMA, 1997: 62 – 88.
• dr. Antonija Bogner-Šaban, Dječje kazalište u Osijeku – u: Hrvatsko lutkarstvo, Zagreb, Hrvatski centar UNIMA, 1997: 106.  
• Abdulah Seferović, Kositreni vojnici hrvatskog lutkarstva, Zadar, Kazalište lutaka, 2001, passim.
• Abdulah Seferović, Branko Stojaković, LuKa, 16 - 17, 2 – 5, 2002, Zagreb.
• Abdulah Seferović, Hrvatsko lutkarstvo – Od umijeća do umjetnosti, Rijeka, 19. svjetski kongres UNIMA-e, 2004.
• Abdulah Seferović, Autorski tauch u hrvatskom lutkarstvu, Zagreb, Međunarodni centar za usluge u kulturi, 2007.