Povijest SLUK-a

Poštovani i dragi lutkarski prijatelji!

Nakon kratka prekida naših već odavno zakazanih osječkih proljetnih susreta, u kojemu nas je ugostilo Gradsko kazalište lutaka u Splitu, a u lijepoj prigodi useljenja u njihovu novu kazališnu kuću, evo nas opet u Osijeku. Ovdje vas svi zajedno očekujemo s velikom radošću, nadajući se da ćete se osjećati ugodno, a mi ćemo se potruditi da budemo dobri domaćini, želeći da uživate u predstavama i druženjima.

U ime vašega domaćina, Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, izražavam vam srdačnu dobrodošlicu!

Jasminka Mesarić

LUTKE PUTUJU U OSIJEK        

Svake druge godine lutke putuju u Osijek. Putuju iz svojih matičnih kazališta u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Splitu. Putuju još od one davne 1977. godine kada je skupina lutkarskih entuzijasta i stvaralaca odlučila napraviti bijenalni susret lutkarskih kazališta Hrvatske. Prije toga se, od 1969. godine u Opatiji, od prvoga susreta hrvatskih lutkara pod nazivom «Jesen u Opatiji – lutke za djecu i odrasle», promijenilo nekoliko adresa, da bi se od 1977. godine lutkari skrasili u Osijeku.

Da, više od trideset godina lutke putuju u Osijek. Iznose ih iz podruma, garderoba i spremišta, tovare u kamione, kombije i prtljažnike osobnih automobila. Slažu uredno jedne pokraj drugih, ili jedne na druge, ovisno o prostoru, sve te kraljeve, prinčeve, vile, princeze, klaunove, vragove, patuljke, vještice, divove, čarobnjake, anđele. Neke male i trbušaste, s dobroćudnim osmijehom, neke izdužene i krakate, s tužnim očima. S velikim nosovima, još većim ušima, s malim ustima u kojima često nema zubi. Dječake i djevojčice, tate i mame, djedove i bake, nalik na one u susjedstvu ili vlastitom domu. Zatim gomile kućnih ljubimaca i divljih zvijeri: mačke i pse u šarenim kostimima, zečeve, miševe, lisice sa šeširima i kapama, ribe i kitove s naočalama, medvjede, lavove, vukove i slonove u svečanim odijelima i šarenim haljinama, sve vrste cvijeća, pernatih i krilatih spodoba s kljunovima jarkih boja, nebeska tijela i jezovita podzemna bića.

Sav taj panoptikum figura od drveta, lima, spužve, čelika, plastike i papira, omotanih tkaninama svih kakvoća i uzoraka, punih vijaka, žica, konopa, letvica i konaca. Leže naslagane lutke poput cjepanica i njihovi se udovi i glave beživotno tresu i ljuljaju dok kotači prevaljuju kilometre po asfaltnim prometnicama prema Osijeku. Jer sve te lutke tamo putuju.

S njima putuju i njihove «duše», glumci od krvi i mesa, zavaljeni u sjedalima autobusa i osobnih automobila. Razgovaraju, smiju se, pjevaju ili drijemaju, zaokupljeni problemima svakodnevnog života. Samo prividno ta su dva svijeta odvojena, odajući dojam da nemaju ništa zajedničko, niti da im se putovi dotiču. No oni su tkivo istog organizma ili, kako bi William Shakespeare rekao, «tvar od koje sastavljeni su snovi i njihov život snovima se zaokružuje». Teatarski univerzum osuđen na zajedništvo, istovremeno krhak poput balona od sapunice i snažan poput čeličnog kaveza.

Onog trenutka kad se nađu skupa na scenskom prostoru posvećenom igri mašte i snova, postaju jedno. Odvode nas u začaranu teatarsku kutiju u kojoj je prednja strana otvorena da igru svi vide, ali je ne mogu dodirnuti iskvarene stvari odraslog svijeta. U mrtva tijela lutaka ulazi dah, gesta i govor glumca; sve odjednom oživljuje i pokreće se u tom prostoru eksteritorijalne čistoće. Počinje igra lutkarske umjetnosti koja djeluje na osjetila gledatelja stvarajući uvjerenje da se svijet pomiče u dobrom smjeru.

Mudri Honoré de Balzac svojevremeno je, govoreći o ljubavi, rekao da je »trajna ljubav ona koja je u stanju snagu dvaju bića uvijek držati u ravnoteži«.  Možda je to i najljepša definicija one ljubavi i strasnog zagrljaja koji drži lutku i glumca uvijek u zanosu zajedničke igre. Ona je trajna, bez nje nema lutkarske magije. I zato glumci i lutke svake druge godine putuju u Osijek na zajedničku svečanost SLUK-a.  
Sretan vam put i dobro nam došli.

Dubravko Jelačić Bužimski

KRATKA POVIJEST SLUK-a

Prvi susret lutkara održan je u listopadu 1969. u Opatiji, sa željom i idejom da hrvatska profesionalna kazališta pokažu svoja najbolja ostvarenja, razmijene iskustva u organiziranim razgovorima, ali da se i dobro zabave u neformalnim druženjima. I tako je počelo. U galeriji "Juraj Šporer" susrela su se tri kazališta – Zagrebačko kazalište lutaka, Kazalište lutaka Zadar i Kazalište lutaka "Domino" iz Rijeke. Entuzijastički je susret održan i sljedeće godine u slavonskoj metropoli, Osijeku, kada su se trima kazalištima pridružili Lutkarsko kazalište "Pionir" iz Splita i Dječje kazalište "Ognjen Prica" iz Osijeka, koje je tada proslavljalo 20 godina rada i postojanja. Sljedeći susret održan je u Rijeci, a četvrtom je domaćin bio Zadar. Potom je uslijedio Zagreb koji je peti SLUK ugostio 1975. No kako se dogodila stanka, a želja da se SLUK ne ugasi bila je dovoljno jaka, osječko kazalište i Zajednica kulturnih djelatnosti Općine Osijek 1977. osnivaju Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske. Pomognuti od svih kazališta lutaka u Hrvatskoj, ustoličili su bijenalnu manifestaciju koja traje do danas, tek s jednim prekidom, 1991. godine kada je SLUK održan u Zadru.

Već drugi susret u Osijeku donio je novinu – nagrade za mnoge kategorije lutkarskog umjetničkog stvaralaštva. O najboljoj predstavi i dalje odlučuje i Dječji žiri, a najbolja se ukupna likovnost nagrađuje nagradom "Branko Stojaković" koju dodjeljuje Kazalište lutaka Zadar. Lutkare nagrađuje i Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU Poveljom za promicanje hrvatske dramske baštine na lutkarskoj sceni. Tijekom godina SLUK je sve uspješniji i bolji, sadržajem dakako, pa je postao neizostavan na hrvatskoj lutkarskoj sceni. Čak i šire jer ugošćuje kazališta iz susjednih zemalja, Slovenije, Mađarske, BiH, SiCG, ali i Češke, Poljske i Slovačke.

U povijesti SLUK-a bilo je lijepih i tužnih trenutaka. Teških kada su susrete napuštali zaslužni ljudi od struke i prijatelji manifestacije: Branko Stojaković, Pavle Blažek, Ivan Balog. Posljednji je oproštaj bio s Marinom Carićem, rano preminulim redateljem, s kojim su se lutkari oprostili početkom 19. SLUK-a. Oproštaj su obilježili izložbom posvećenom njegovu radu "Glavno da se lipo sni..."... No tužno zamjenjuje lijepo, lijepim sjećanjima Osijek, kao domaćin, zrači radošću metropole lutkara i ponosan je na to. A dobre vibracije daju gosti i na tome smo im zahvalni.

Jer, malo je tko od početnih entuzijasta slutio koliko će Susret lutkara i lutkarskih kazališta značiti za razvoj lutkarstva u gradu na Dravi te koliko će Dječje kazalište imati udjela u razvoju lutkarstva u Hrvatskoj kojoj pruža postojanost stručne razmjene različitih iskustava.