skip to Main Content
Blatazar i tenor Koko
SEZONA:

Rujan 2009.

PRAIZVEDBA:

10. srpnja 2009. OLJK

AUTOR:

Zlatko Bourek – Ana Tonković Dolenčić

IGROKAZ:

s pjevanjem i superstrojem

KRATKO O PREDSTAVI:

1940. na početku Zimske luke vidio sam prvi lutkarski teatar “Janoša Papriku”. Prošao sam puno naukovanja po svijetu, da bi danas 2009. u Donjem gradu, u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića postavio scenu za Profesora Baltazara u počast gradu koji me je čekao…

Zlatko Bourek

Tragom skrivenoga grada
Među dimnjacima i krovovima, pod krošnjama i oblacima, u spletu ulica i sjećanja svih gradova, skriven za one koji ne gledaju i prostrt svima koji ga traže, stoji još jedan grad – Baltazargrad. To je dobro srce svakoga grada, a njegov duh je onaj poznati profesor koji “mine vadi i voćke sadi”, onaj koji razmišlja i smišlja, naš hrvatski anđeo – profesor Baltazar!

Ne koristi Baltazargrad tražiti na zemljopisnoj karti ili profesora u telefonskom imeniku, treba samo pratiti trag osmijeha i dobrih djela, a u vjetru osluškivati daleku, veselu pjesmu.

To je pjesma koja se danas pjeva negdje u osječkome Baltazargradu, pjesma koja kazuje da sve uvijek može biti dobro i pita kakva bi to ljubav bila kada ne bi makar jednu prepreku preskočila?

Zlatko Bourek pred Baltazara postavlja jedan, za profesora neobičan zadatak – ljubavni zaplet I obiteljsku intrigu u kojoj će, osim svoga izumiteljskog genija, trebati puno dobre volje i strpljenja za nesretne Micice, zaljubljene Kokiće i šašave mamice. Problem koji se ne rješava čarobnim strojem ni medicinom čudesnih lijekova, svakako je izazov za dobrog izumitelja koji će se u ovoj priči uvjeriti kako je prava ljubav dovoljno moćna da sama, tek uz malu (pri)pomoć umjetnosti slušanja, svlada sve teškoće. Kada se ljubav pod pitanjima klima – u svakom gradu, pa tako i Baltazargradu – utihne pjesma i umjesto milozvuka zrakom putuje prodorno kreketanje ili dosadno kokodakanje, a to je buka uz koju čak i najljepše misli blijede. Zato pitanje ljubavi treba rješavati kao prvo na listi hitnih gradskih intervencija, jer tako će i naš bilo koji grad, čuti još glasnije i jasnije svoje srce, svoj Baltazargrad.

Rođen u Slavonskoj Požegi, 4. rujna 1929. godine. Akademski kipar, režiser, tvorac crtanih i igranih flmova. Osnovnu i srednju školu pohađao u Osijeku. Godine 1955. diplomirao je kiparstvo i slikarstvo na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (prof. Kosta Angeli Radovani). Član je ULUPUH-a HDLU-a. Godine 1955. izlaže djela s područja primijenjene umjetnosti: srebrni reljef, plakat, a sljedeće godine srebrni pribor za jelo i skulpturu u drvu s bakrenim aplikacijama Banjoglav. U okviru grupe SIO (Studio za industrijsko oblikovanje) izrađuje interijersku skulpturu koja je 1957. izložena na Trijenalu u Milanu, a 1976. uređuje ugostiteljski interijer objekta Badanj u turističkom naselju Babin kuk u Dubrovniku. Grafčkim radovima javlja se 1959. godine, a od 1963 izlaže i slike koje nose sva obilježja njegova likovnog stvaranja okrenutog grotesknom humoru i nadrealističnom osjećaju povezanom s elementima folklora. Samostalno je izlagao u Duisburgu 1969. (Galerija “Nos”), u New Yorku 1969/70.(Museum of Modern Art, Film Department), Dubrovniku 1982. (Galerija “Sebastijan”) i Varaždinu 1998. (Galerija “Zlatni Ajngel”). Od 1955. godine sudjelovao je na mnogim skupnim izložbama u zemlji: u Zagrebu – Zagrebački trijenale (1955. i 1959. g), Izložba jugoslavenske grafke (1960., 1962. i 1964. godine).

Peti mediteranski bijenale u Aleksandriji (1964. g.), Zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža (1968., 1973., 1975. i 1981. g.), Vizuelne komunikacije (1962.g.), Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (1972. g.), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafci (1977. g.) i Salon u Rijeci ( 1956. i 1961. g.). U inozemstvu je sudjelovao na Međunarodnom biennalu grafke u Ljubljani (1959. i 1961. g.), izložbi jugoslavenske grafke, slikarstva i primijenjene umjetnosti u Veneciji (1959. g.), Budimpešti (1960. g.), Tokiju (1960. g.), Wiesbadenu (1961. g.), Kubi (1961. g.), Rimu (1962.), Ateni i Solunu (1963. g.), Caracasu (1965. g.), St Poeltenu (1970. g.). Crtanim se flmom počeo baviti kao crtač podloga, i tu je postigao svoj prvi uspjeh s flmom Cowboy Jimmy (1957. g.), Happy End (1958. g.), Inspektor se vraća kući, Kod fotografa (1959. g.). Od 1960. godine radi crtane flmove temeljene na vlastitim scenarijima. Među tim flmovima su: Kovačev šegrt, I videl sem daljine meglene i kalne, Bećarac, Kapetan Arbanas Marko, Mačka, Školovanje, Ručak… Kao režiser i scenarist snimio je tri igrana flma: Cirkus Rex, Crvenkapica i Ventrilokvist. Kao scenograf i kositmograf debitirao je u Dramskom kazalištu Gavella, Zagreb u srednjovjekovnoj farsi Mesar iz Abevilla i Meštar Pathelin (1960. g.). Od 1971. g. Kao scenograf i kostimograf često radi u kazalištima SR Njemačke (Shaffer: Crna komedija; Prokoffjev: Kameni cvijet, Romeo i Julija, Peča i vuk, Pepeljuga; Strawinsky: Pulcinella, Žar ptica; Delibes: Coppelia; Čajkovski: Orašar) Od 1988. godine, Bourek je stalni član kazališta “Hans Wurst Nachfaren” u Berlinu, gdje je s velikim uspjehom postavio četiri Čehovljeve jednočinke, Shakesperaovu Ukroćenu goropadnicu i farsu Rigolleto načinjenu prema libretu istoimene opere. Za Dubrovačke ljetne igre režira 1977. godine lutkarsku farsu Orlando maleroso Saliha Isaaca, inspiriranu dubrovačkom tradicijom i japanskim bunraku kazalištem. S tom predstavom Bourek je počeo obnovu lutkarskog scenskog izraza u nas.

Godine 1982. predstava Hamlet (Shakespeare-Stoppard-Bourek) u izvedbi kazališta ITD postiže golemi uspjeh, te gostuje na najvećim svjetskim festivalima. Godine 1983. u režijskoj suradnji s Joškom Juvančićem izvodi lutkarsku predstavu Skup (M. Držića). Godine 1992. režira srednjovjekovnu farsu Meštar Pathelin u ZKM-u, 1995. u produkciji Kazališne družine David i ZKM-a, osmišljava lutke i režira Povratak vojaka (Bourek-Pateljak), a 1998. godine za režiju predstave Bećarac (Bourek-Ivić) u HNK Osijek, dobiva Marula na splitskim Marulovim danima. Iste godine u ljubljanskom Lutkovnom gledališću adaptira, režira i likovno oprema Mollierova Umišljenog bolesnika. Isti komad postavlja, godinu dana kasnije u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu, a 2001.godine u HNK Zagreb, scenski osmišlja i režira predstavu Dibuk (A. Rapapport). Od 2002. član suradnik likovnog razreda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

2007. NA INTERNACIONALNOM FESTIVALU SALERNO – ITALIJA PRIMIO NAGRADU PREMIO PULCINELLA ALLA CARRIERA

O predstavi

  • Profesor Baltazar: Đorđe Dukić
  • Koko, tenor: Mladen Vujčić i Tihomir Grljušić
  • Mica, njegova djevojka: Zvjezdana Bučanin
  • Uranija, njegova majka: Inga Šarić
  • Zelenović, liječnik i farmaceut: Aleksandra Colnarić
  • Kokotović, njegov kolega: Snježana Ivković
  • Gradonačelnik: Tihomir Grljušić
  • Lijepi Gica, prase: Ivica Lučić
  • Torta koja pjeva: Aleksandra Colnarić i Snježana Ivković
  • Vrag: Tihomir Grljušić
  • Redatelj: Zlatko Bourek
  • Scenograf: Miljenko Sekulić
  • Glazbeni motiv iz flma Baltazar: Tomica Simović
  • Autor glazbe: Ivica Murat
  • Suradnica za scenski govor: Alma Vančura
  • Pomoćnica redatelja: Lidija Helajz
  • Izrada lutaka: Gordana Krebelj
  • Inspicijentica: Zdenka Kovaček
  • Voditelj tehnike: Momčilo Labudović
  • Majstor tona: Dražen Golubić
  • Majstor rasvjete: Igor Elek
  • Majstor pozornice: Zoran Grkinić i Tihomil Čakalić
  • Izrada kostima: Mandica Lerinc i Milorad Skorupan
  • Izrada scenografje: Siniša Ardalić i Miljenko Sekulić

Grad Osijek kao organizator Osječkog ljeta kulture 2009. dodijelio je NAGRADU s POVELJOM za predstavu BALTAZAR I TENOR KOKO Zlatka Boureka i Ane Tonković Dolenčić u režiji Zlatka Boureka za radosnu kolektivnost dramske igre.

Ne propustite obavijesti o predstavama i događanjima

Back To Top
X