Gledali\u0161te Dje\u010djeg kazali\u0161ta Branka Mihaljevi\u0107a te je ve\u010deri bilo puno ljudi koji od kazali\u0161ta i za kazali\u0161te \u017eive i koji u kazali\u0161te idu po svoju dnevnu, tjednu, mjese\u010dnu dozu ljepote, rasta, divljenja, u\u010denja, zabrinutosti, hrabrosti, ponosa, ljutnje, straha, suza, ljubavi. Svi su oni do\u0161li i glasno dali podr\u0161ku ekipi koja je proteklih mjeseci radoznalo mislila, naporno radila i u srijedu, 16. o\u017eujka za nas iznjedrila \u201eDivljega konja\u201c, predivnu predstavu nastalu prema istoimenoj knjizi Bo\u017eidara Prosenjaka, romanu o odrastanju ili, kako pi\u0161e redateljica Tamara Ku\u010dinovi\u0107, o \u201eodnosu \u010covjeka sa samim sobom. O odnosu \u010covjeka s dijelom sebe koji je zaboravljen, odba\u010den, potisnut i u\u0161utkan. O ljubavi.\u201c<\/p>\n
Tamara Ku\u010dinovi\u0107\u00a0od kazali\u0161ta uzima sve \u0161to nudi, a kazali\u0161tu daje sve \u0161to zna (i ovaj je puta uz re\u017eiju potpisala i dramatizaciju, supotpisala i scenski pokret s\u00a0Majom Huber, ali i oblikovanje svjetla s\u00a0Igorom Elekom). U njezinim predstavama ima puno, ba\u0161 puno svega \u2013 a rezultat je u\u017eivancija za sve. Na prvu se \u010dini da je u\u017eivanje adresirano ponajvi\u0161e na publiku, no oni koji u tom procesu sudjeluju u\u017eivaju drugim \u010dulima. I te\u0161ko to skrivaju. Kao \u0161to je\u00a0Areta \u0106urkovi\u0107, za koju s pravom mo\u017eemo re\u0107i da je iskusno predstavu iznijela na svojim le\u0111ima, na naklonu su joj o\u010di sjale. Od ponosa i suza.<\/p>\n
Kostimografkinja je\u00a0Zdenka Lacina Pitlik\u00a0Gospodara – jedini lik u ljudskom obli\u010dju, a kojega je fenomenalno interpretirala Areta, bilo da je sigurnim glasom vodila kroz pri\u010du ili jo\u0161 ljep\u0161e pjevala – odjenula u bijelu ko\u0161ulju, crne hla\u010de i razvezanu kravatu. Odje\u0107a je to dostojna gospodara i gospodina, ali i maestra, jer upravo je poput maestra Areta \u0106urkovi\u0107 orkestrirala gluma\u010dkim ansamblom, prenose\u0107i toplu, nje\u017enu, prisnu energiju na svakoga tko se tu ve\u010der zatekao u dvorani. Vjerujem da bi se Areta slo\u017eila da je lako dirigirati tako harmoniziranim i homogenim orkestrom, u kojem svi daju svoj maksimum.<\/p>\n
Sa svakom novom ulogom pitam se mo\u017ee li dati vi\u0161e, no\u00a0Gordan je Marijanovi\u0107\u00a0\u2013 u naslovnoj ulozi Divljega konja \u2013 doslovce na sceni izgarao, prolijevaju\u0107i znoj. Opet je pokazao da u svom krhkom tijelu krije neiscrpnu fizi\u010dku energiju, zavidan gluma\u010dki i plesni talent u koji smo se ve\u0107 uvjerili vi\u0161e puta, ali i dje\u010da\u010dku razigranost. Kao da svoju snagu krije u neukrotivoj kosi, koja mu je vi\u0161e puta na sceni bila dobrodo\u0161li ukras.
\nU ludi\u010dkoj su mu se igri ravnopravno pridru\u017eili i\u00a0Ivana Vuki\u0107evi\u0107\u00a0(ne samo da je besprijekorno razigrala Zvijezdu, nego je bila i asistentica redateljice i dramaturginja), ali i\u00a0Sr\u0111an Kova\u010devi\u0107, kao \u0160arac. Simbol je to slobode, otpora, divljine, bunta, svega onoga \u0161to mislimo da nam godi (ili mo\u017eda \u0161kodi?).<\/p>\n
Upravo mnogo simbolike, ba\u0161 kao i sam roman (uvr\u0161ten u me\u0111unarodnu digitalnu knji\u017enicu u\u00a0Los Angelesu\u00a0na hrvatskom, japanskom i engleskom; a prevo\u0111en je na albanski, arapski, \u010de\u0161ki, engleski, francuski, japanski, ma\u0111arski, makedonski, njema\u010dki, poljski, slovenski, talijanski\u2026), krile su brojne scene, koje je znala\u010dki koreografirala\u00a0Maja Huber, scenografski upe\u010datljivo plasirao\u00a0Davor Molnar, a glazbom uveli\u010dao\u00a0Petar Eldan. Na koncu se te\u0161ko bilo odlu\u010diti koja je scena najljep\u0161a, no svakako su plijenile pozornost \u201eborba\u201c\u00a0Divljeg konja i \u0160arca\u00a0(kakva okretnost, spretnost, fizi\u010dka kondicija), ra\u0111anje ljubavi izme\u0111u\u00a0Divljega konja i Zvijezde, igranje krda travom, ali i scena dolaska Divljega konja u novo krdo ili prisje\u0107anja na njegovo bolno djetinjstvo, gubitak majke i oca (kojega komad po komad, sloj po sloj, pred njegovim o\u010dima kidaju vukovi). Te\u0161ko \u0107e iz sje\u0107anja biti istisnuti ganutljivu scenu u kojoj Gospodar udarcima bi\u010dem Divljem konju, zapravo, spa\u0161ava \u017eivot. Ili ri\u017eu koja leti po sceni, poput iskri, pra\u0161ine, sline, znoja dok Divlji konj i \u0160arac odmjeravaju snage.<\/p>\n
Doista su to scene od kojih se ste\u017ee grlo, jer ih je tako ispisao autor, ali i zato \u0161to su ih tako uvjerljivo nama prenijeli glumci, ponajprije Areta \u0106urkovi\u0107, \u010dak i dok bi\u010dem udara glasno.<\/p>\n
Prije pet i pol je godina gotovo isti sastav autora \u2013 pa \u010dak i glumaca \u2013 uprizorio na istim kazali\u0161nim daskama Nazorova \u201eBijelog jelena\u201c. I tada su nas ostavili\u00a0bez daha. Sre\u0107om, i u ovoj se predstavi mogao i\u0161\u010ditati prepoznatljiv potpis autorskog tima na \u010delu s Tamarom, s brojnim \u010dudesno koreografiranim masovnim scenama, u kojima posebnu simboliku i snagu ima ponavljanje, koje se ubrzava, a glazba postaje sve glasnija i glasnija.<\/p>\n
Upravo je glazba ta koja ima ogroman zna\u010daj u predstavama koje potpisuje\u00a0Tamara Ku\u010dinovi\u0107\u00a0(prisjetimo se samo naslova\u00a0Pleti mi, du\u0161o, sevdah). Ovdje je zadatak glazbe povjerila\u00a0Petru Eldanu, pa su se kazali\u0161tem i zlatom okupanom scenom razlijegali zvuci pjesama poput Miruj, miruj srce moje, ali i\u00a0Tiho no\u0107i\u00a0moje zlato spava\u2026<\/p>\n
Iako su izgovarali nijednu ili tek poneku re\u010denicu, to glumcima nije bilo prepreka da vrlo izra\u017eajno komuniciraju s publikom. Dokazali su to i\u00a0Kristina Kova\u010devi\u0107\u00a0kao Sivka,\u00a0Tena Mili\u0107 Ljubi\u0107\u00a0kao Nera, ali i mama i tata\u00a0Aleksandra Colnari\u0107 i \u0110or\u0111e Duki\u0107, \u010dak i ostali konji \u2013\u00a0Hana Havelka, Lucija Hrsan i Marlena Mr\u0161i\u0107, \u010dlanice\u00a0Baletnog studija Dje\u010djeg kazali\u0161ta Branka Mihaljevi\u0107a.<\/p>\n
Osje\u010dkom uprizorenju svoga romana nazo\u010dio je i\u00a073-godi\u0161nji Prosenjak, \u010diji je roman \u201eDivlji konj\u201c godinama dio\u00a0osnovno\u0161kolske lektire\u00a0i do\u017eivio je\u00a017 izdanja\u00a0(pa ne \u010dudi \u0161to su u gledali\u0161tu bile i brojne nastavnice). Nije htio propustiti priliku vidjeti kako je njegovo djelo zamislila osje\u010dka ekipa. Itekako zadovoljan vi\u0111enim, \u201ezamjerio\u201c je \u0161to je Sivku, odraslu kobilu, igrala mlada\u00a0Kristina Kova\u010devi\u0107. Opravdano je to bilo zdravstvenim razlozima\u00a0Inge Malid\u017ee\u00a0kojoj je prvotno uloga bila namijenjena. Prosenjak se, doznajemo, za\u010dudio i \u0161to je predstava zapo\u010dela \u201eod sredine\u201c, no redateljica je to zaokru\u017eila kroz prisje\u0107anja Divljega konja na bolno djetinjstvo, gubitak majke i oca\u2026 pojasnili su Osje\u010dani svom gostu, poznatom knji\u017eevniku.<\/p>\n
Ravnatelj Lu\u010di\u0107 pravi boom o\u010dekuje na jesen<\/p>\n
Ravnatelj\u00a0Ivica Lu\u010di\u0107, pravi\u00a0boom publike\u00a0o\u010dekuje na jesen. Podu\u017ea stanka nakon premijere pa do sljede\u0107e izvedbe koncem travnja. Naime, vrti\u0107ka publika mjesecima nije dolazila na predstave pa sad moraju odraditi obveze prema njima, naslovima primjerenima njihovoj dobi. Najnoviji je naslov ionako za stariju osnovno\u0161kolsku pa i srednjo\u0161kolsku publiku, smatra Lu\u010di\u0107.<\/p>\n
\n
tekst: Narcisa Veki\u0107<\/p>\n
foto: Marko \u017dido<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Gledali\u0161te Dje\u010djeg kazali\u0161ta Branka Mihaljevi\u0107a te je ve\u010deri bilo puno ljudi koji od kazali\u0161ta i za kazali\u0161te \u017eive i koji u kazali\u0161te idu po svoju dnevnu, tjednu, mjese\u010dnu dozu ljepote, rasta, divljenja, u\u010denja, zabrinutosti, hrabrosti, ponosa, ljutnje, straha, suza, ljubavi. Svi su oni do\u0161li i glasno dali podr\u0161ku ekipi koja je proteklih mjeseci radoznalo mislila,…<\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":7146,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"post_series":[],"class_list":["post-7145","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-nekategorizirano","entry","has-media"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.djecje-kazaliste.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/7145","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.djecje-kazaliste.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.djecje-kazaliste.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.djecje-kazaliste.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.djecje-kazaliste.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=7145"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.djecje-kazaliste.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/7145\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":7162,"href":"https:\/\/www.djecje-kazaliste.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/7145\/revisions\/7162"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.djecje-kazaliste.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media\/7146"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.djecje-kazaliste.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=7145"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.djecje-kazaliste.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=7145"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.djecje-kazaliste.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=7145"},{"taxonomy":"post_series","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.djecje-kazaliste.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/post_series?post=7145"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}