Svjetski dan kazališta za djecu i mlade i Svjetski dan lutkarstva
U srijedu, 20. ožujka obilježavamo Svjetski dan kazališta za djecu i mlade, a u četvrtak, 21. ožujka i Svjetski dan lutkarstva. Dječje kazalište Branka Mihaljevića priključuje se proslavi izvedbama svoje predstave “Mendolena i Matija” u srijedu, 20. ožujka na Svjetski dan kazališta za djecu i mlade u jutarnjem terminu u 10 i 12 sati. A Svjetski dan lutkarstva, četvrtak, 21. ožujka obilježit ćemo u suradnji s Udrugom za down sindrom grada Osijeka i Osječko-baranjske županije, predstavu izvodimo u 18 sati za članove udruge i njihove goste budući da se taj dan obilježava i kao Dan osoba sa Downovim sindromom.
Domaćini središnje proslave za Hrvatsku za oba važna datuma ove su godine Grad Delnice i Kotar teatar, a proslava je dio programa prvog Kotar FESTić festivala. Hrvatsku poruku za Svjetski dan kazališta za djecu i mlade ove godine napisala je dramaturginja Jelena Kovačić, a Svjetsku poruku napisala je predsjednica ASSITEJ International Sue Giles. Hrvatsku poruku za Svjetski dan lutkarstva ove godine napisao je umirovljeni glumac lutkar Đuro Roić, a Svjetsku poruku Ines Pašić, mostarska lutkarica i redateljica.
Svjetski dan lutkarstva posvećen je prvenstveno kazališnom lutkarstvu, onom u kome lutka je sredstvo umjetničkog izraza.
Svjesni smo da lutka ne pripada samo kazalištu, jer tu su one lutke manekeni iz izloga, terapijske i pedagoške lutke, lutke za medicinsku obuku i one jako važne – lutke igračke. Jer igračka kojom dijete propituje svijet odraslih, odnose u njemu, isprobava grubosti i nježnosti, na neki način je predkazališna, iz nje se razvija i kazalište, i kazališna igra.
Lutkarstvo, ono kazališno o kojem govorimo, moguće je u sveukupnosti likovne, glazbene i literarne potpore glumi, govoru, disanju, ritmu i pokretu lutke. Zbroj to je djelovanja brojnih autora, ali može bit i jedne osobe. Niz koraka to je potrebnih da lutka oživi, da povjerujemo u nju.
Opet nikada ne zaboravljamo i ne smijemo zaboraviti da se kazalište, da se lutkarstvo i lutkari oslanjaju na iskustva svojih prethodnika, onih koji su iz dana u dan stvarali i živjeli kazalište, živjeli lutkarstvo. Kazalište, kao i kazalište lutaka nastavlja se na njihovu predanost i prikupljenu mudrost, nastavlja nositi onaj tajanstveni žar potreban da se bude glumac, da se bude glumac lutkar.
Zbroj to je djelovanja mnogih, ansambala ili pojedinaca. Niz koraka potrebno je da lutka oživi, da u nju povjerujemo, a onda je maleni pokret prevede u svijet živih, u svijet bića kojima, ne znamo zašto, vjerujemo.
„Ja sam glumica lutkarica,“ – kaže lutka. Ili lutka kaže – „Ja sam glumac lutkar.“
Istina je to i neistina. Život se tu dodiruje s umjetnosti. Umjetnost je to koja nadmoćno se, sa životom, onim običnim i onim uzvišenim, grubo surovim i onim mekim, raspjevanim prepliće. Lutka izrekla je istinu, ali ne svoju, nego istinu glasa koji kroz nju je prošao. Istina kroz lutku, istina je s krinkom.
I upravo to je uzbudljivo, kao da letimo nad ponorom, s puno strepnje, i zbunjujuće. I tajanstveno je to i čudesno.
I kolikogod izbliza gledali glumce koji pokreću lutke, koji im možda još daju i glas, ne uspijeva nam razumjeti taj odnos, ne umijemo proniknuti u taj nevjerojatan spoj glumice, odnosno glumca i mrtvog predmete, lutke. Jer lutka, gurnuta u kazališno svjetlo, gurnuta u kazališnu priču, u kazališni čin živi. Postoji i živi.
Jeli tajna u lutki?! Ona može biti posebno oblikovana, ili uzeta među predmetima koje koristimo, pa ih proglasimo likom za našu priču i predmet postaje lutka svojim pokretom, svojim novim glasom. I u našoj priči živi. Ona će govoriti ili, ako treba pjevati, ili sa strane pametno šutjeti i slušati. To se zove animacija. I taj odnos, taj čudesan spoj čovjeka i predmeta, nastao u htijenju i kreativnom bljesku uma ljudskog, ostaje tajna.
I mi se prepuštamo uvjerljivosti kazališnog čina, vjerovanju u život lutke, makar lutka bila i pozornica sama, ili trak svjetlosti, ili gola glumačka ruka, ili kad na primjer knjiga u točnom ritmu uzleti i preobrazi se u pticu. Vjerovanju u život lutke prepušta se publika, ali to dohvati i glumce. A napuštena lutka, ostavljena sa strane kao da još ima mrvu duše i lako ćemo se zateći kako vrebamo da se uvjerimo kako još u njoj života ima. A ono drugo, da u njoj života nema, ne želimo. Njezin život na sceni naveo nas je da se ponadamo kako se taj život i izvan scene nastavlja. Samo to nećemo priznati, jer znamo kako sve je ovo iluzija kojoj smo se neoprezno prepustili.
Lutka bez glumca ili glumice beživotni je predmet, koji tek kad je pokrenut ispunjava svoje značenje, ostvaruje svoju ulogu. Takva lutka ponekad toliko je glasna i nametljiva da zaboravljamo tko je živom čini i u životu održava. Srce svakog kazališta su glumci. Bez njih ni kazalište lutaka ne bi postojalo. Lutka je predmet, gdjekad pametno i lijepo oblikovan, predmet koji svojim izgledom nosi značenje, ali ipak predmet kojemu bez glumaca nema života.
Glumice i glumci upravljaju lutkama, daju im glas i pokret, oni izlaze iz sebe, da lutki podare dušu. I pritom ne napuštaju sebe. Dopuštaju, jer to je nužnost ovog odnosa, priroda ovog umijeća, da ih lutka, kojoj su dali privid bića, glumački zastupa.
Treba glumiti, govoriti istinu svog lika. Glumica ili glumac, povukavši se za korak iza lutke, nudeći joj svjetlost i pozornost ne skrivaju se iza lutke, nego glumu pojačavaju i produžuju lutkom. Gluma, znamo nije ni laž, ni obmana, ni prijevara. Ona je istina na jedan dublji način iskazana, jer svijetu oko sebe zrcali njegov stvarni značaj, a ljudima njihovo stvarno lice. Gluma je iluzija na koju pristajemo i kojoj se radujemo. Svaka gluma, pa tako i gluma s lutkom, gluma kroz lutku prenosi i zastupa poeziju, i ugodnu i bolnu, i radosnu i žalosnu, a kad se posreći, i sama postaje poezija.
Pozdrav od UNIMA-e iz cijelog svijeta svim lutkarima na Svjetski dan lutkarstva
Za moje drage kolege, šetače predjelima zajedničkog sna, interprete bezvremenske aktualnosti…
Profesija kojom se bavimo jedna je od najskromnijih.
A ipak, što je paradoksalno, razgovaramo, raspravljamo i svađamo se s božanskim svijetom jednako intimno i otvoreno kao neki stari bračni par.
Svaki put kad neka drvena glava oživi u našim rukama ili konci koji pokreću lutku ponovno potvrde povezanost svih živih bića, iznova otkrivamo sami sebe kao protagoniste priče koju prikazujemo.
Svaki put kad neki predmet kojem udahnemo život probudi sjećanja što počivaju u nama ili kada se u igri svjetlosti i sjene utjelove nepronicljivi misteriji, naše povijesno vrijeme zaručuje se s bezvremenskim. Kada likovi što žive na površini naše kože zaposjednu dijelove našega tijela, otkrivamo da čovjek u sebi nosi čitavo čovječanstvo.
Onkraj svih mogućih oblika naše umjetnosti, kada se predajemo igri lutkama, mi izvodimo drevni ritual. Činimo opipljivim i vidljivim ono što to nije te u istih mah pružamo lutkaru i publici priliku da iskuse vlastitu transcendentalnost.
Živimo u vremenu koje je čudesno i zastrašujuće u isti mah, ali nije li uvijek tako?
Kao i čovječanstvo samo, hodamo li po samom rubu izumiranja ili možda ipak nikad nismo bili bliže trenutku kad ćemo istinski ovladati Prometejevom božanskom vatrom?
Kakva drskost! Je li to znak naše gluposti ili kvantni skok naše svijesti? Hoćemo li dosegnuti kritičnu masu koja će potaknuti nužnu promjenu ili polako nestajati zbog svoje inertnosti, poplave lažnih informacija ili straha?!?! Koliko odgovora i prijedloga možemo dati i koliko ih možemo ostvariti?!
Mogu li lutke spasiti svijet od klimatskih promjena, ratova ili ropstva? Ne znam!
Svijet je takav kakav je i nema garancije ni za koga i ni za što. Kao što je rekao jedan čudesan pjesnik, „hodanjem utire se put“.
Međutim, znam, iz iskustva i iz prakse ove prekrasne umjetnosti, da su lutke svjetlost u tami, sunce iza oblaka ljudske tragikomedije, zaklon od oluja teško ranjenoga srca.
One nas pozivaju da živimo život pun zanosa i borimo se za bolju verziju nas samih.
One nas lišavaju komfora i „politički korektnih“ stvari.
One skidaju masku ozbiljnosti s lica onih koji su već svašta doživjeli i sve znaju.
One nas uče da se igramo kao djeca, bez očekivanja ili briga.
One su naša avantura, naša nebesa i naši čvrsti koraci na zemlji.
Ima li boljeg dara za svijet i za nas same od svijesti o tome da smo dio čovječanstva?
Ruku pod ruku s našim lutkama, „dočekajmo vremena koja dolaze s osmijehom“ jer upravo je vrijeme pred nama odličan razlog da izvadimo lutke iz kovčega i priredimo dobru predstavu.
Sretan Svjetski dan lutkarstva!
Danas se u kazalištima diljem svijeta slavi jedan sasvim poseban dan – Svjetski dan kazališta za djecu i mlade, kazališta koje se radi upravo za vas. Mnogi će reći da su djeca i mladi naša buduća publika, publika koja tek dolazi, ali ja se nekako ne bih s tim složila, jer evo vas ovdje i evo vas sada, sjedite u kazalištu i čekate da počne predstava i to vas čini vrlo sadašnjom i vrlo važnom publikom. Za mene je početak predstave jedan od najljepših i najuzbudljivijih kazališnih trenutaka – svjetla u publici se gase, reflektori na pozornici se pale, pred nas izlaze glumci koji će nas odvesti tko zna kamo i tko zna gdje. To je trenutak u kojem još ništa ne znamo, ali u kojem je sve moguće, koji sadrži sve što možemo zamisliti, možda čak i više od toga. Zato vas pozivam da se danas prepustite kazalištu i jednom novom početku koji će vas odvesti tko zna kamo i tko zna gdje. A prije nego što se svjetla u publici ugase i nastupi onaj najljepši trenutak, želim vam sretan Svjetski dan kazališta za djecu i mlade, najvažnijeg kazališta na svijetu koje postoji zbog najvažnije publike – zbog vas. I za kraj – nemojte nikada zaboraviti da je život, baš kao i kazalište pun novih početaka u koje možemo zakoračiti upravo ovdje i upravo sada.
Odvedite dijete u kazalište danas ili dovedite kazalište djetetu danas!
Cilj ove kampanje je omogućiti pristup kazalištu i izvedbama svoj djeci i mladima. Prepoznavanjem uloge odraslih u tome imamo dvostruki fokus: ulogu odrasle osobe koja brine o djetetu ili mladoj osobi, onoga tko omogućuje njihov pristup kulturi; i ulogu umjetnika koji stvaraju djela koja mogu dosegnuti djecu i mlade gdje god se nalazili.
Ovaj dan – 20. ožujka 2024. – trenutak je fokusa za naše članove diljem svijeta kako bi pogledali što se događa u našem sektoru, u našim društvima i među našom publikom. Kao globalno udruženje koje radi na unifikaciji praktičara i zalažemo se za prava djece i mladih na umjetnost i kulturu, moramo postaviti pitanja koja nas sve pogađaju. Zagovaranje znači gledanje izvan našeg vlastitog kruga utjecaja i osobne brige. To je način otvaranja većih pitanja koja se odnose na ljudska prava i vrijednost djece i mladih u našim vlastitim kontekstima i u odnosu na svijet. Što je ono što imamo zajedničko u svakom kontekstu?
Vjerujemo u moć kazališta i izvedbe. Pruža nam istraživanje ideja koje proširuju ono čemu svjedočimo i razumijemo na druge dijelove mozga, srca i duha. Omogućuje nam ljudsku povezanost. Inspirira fantaziju i maštu i bavi se nemogućim temama s igrom i srcem. Uključuje mlade ljude u empatičnu razmjenu koja omogućuje individualnu i kolektivnu transformaciju. Koristi sve inteligencije. Koristi sve osjetila kako bi stvorila čudo i poticala razmišljanje. To je ono što radimo diljem svijeta, gdje god se naši članovi okupljaju, i to činimo s ekspertizom, vještinom i izumom. To radimo na ulicama i u velikim kazališnim kućama, u školama i domovima te na pozornicama. Stvaramo izvedbe za, s, od i o djeci i mladima, gdje god se nalazili. Djeca i mladi trebaju kazalište i izvedbu, a zbog njihove nedostatne moći, trebaju odrasle osobe koje im pomažu da to dožive.
Dok se ovaj Svjetski dan kazališta približava, duboko smo svjesni rada koji se odvija u našem sektoru za i s mladima i obiteljima koje su žrtve rata, terora, političkih i obiteljskih sukoba, siromaštva, nasilja, raseljenja i beskućništva, diskriminacije. Neki su se pitali “Kako još uvijek možemo govoriti o budućnosti kazališta i izvedbe u ovom svijetu? Što to znači osim tragedije i nepravde koja nas okružuje?” Vjerujem da kroz stvaranje kazališta i izvedbe za i s djecom i mladima neprekidno sudjelujemo u činu nade. Naša umjetnička forma nudi interpretaciju i izravnu povezanost s temama i situacijama s kojima se djeca susreću u svakodnevnom životu i koje im mogu govoriti glasom koji sluša i razumije. Njihovo promišljanje o vlastitom položaju olakšava se zbog onoga što možemo otvoriti na siguran način, nudeći istinu uz mogućnost i zamisliti budućnost ili put koji može potaknuti ideje mladih ljudi o tome što bi moglo biti drugačije. Čin stvaranja je nada.
Za nas kao umjetnike, i za nas kao odrasle osobe koje omogućuju djeci i mladima pristup umjetnosti, kulturi i kreativnosti, važno je postavljati pitanja. Bez primjećivanja i validiranja njihove stručnosti u igri i područjima mašte, bez priča i mogućnosti bijega, zabave i radosti, bez istraživanja ljubaznosti i ljudskosti koja dolazi s ovom publikom, možemo li razumjeti sebe? Bez razvoja stvarne agencije i sudjelovanja djece i mladih, možemo li zadržati vlastitu nadu?
Možda sada moramo shvatiti da sve nije samo na nama, i hodajući uz djecu i mlade ljude možemo prepoznati i crpiti snagu iz moći njihove mašte i prirođenog, instinktivnog osjećaja mogućnosti.