Premijera predstave “Divlji konj” iz pera Narcise Vekić

Gledalište Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića te je večeri bilo puno ljudi koji od kazališta i za kazalište žive i koji u kazalište idu po svoju dnevnu, tjednu, mjesečnu dozu ljepote, rasta, divljenja, učenja, zabrinutosti, hrabrosti, ponosa, ljutnje, straha, suza, ljubavi. Svi su oni došli i glasno dali podršku ekipi koja je proteklih mjeseci radoznalo mislila, naporno radila i u srijedu, 16. ožujka za nas iznjedrila „Divljega konja“, predivnu predstavu nastalu prema istoimenoj knjizi Božidara Prosenjaka, romanu o odrastanju ili, kako piše redateljica Tamara Kučinović, o „odnosu Čovjeka sa samim sobom. O odnosu Čovjeka s dijelom sebe koji je zaboravljen, odbačen, potisnut i ušutkan. O ljubavi.“

Tamara Kučinović od kazališta uzima sve što nudi, a kazalištu daje sve što zna (i ovaj je puta uz režiju potpisala i dramatizaciju, supotpisala i scenski pokret s Majom Huber, ali i oblikovanje svjetla s Igorom Elekom). U njezinim predstavama ima puno, baš puno svega – a rezultat je uživancija za sve. Na prvu se čini da je uživanje adresirano ponajviše na publiku, no oni koji u tom procesu sudjeluju uživaju drugim čulima. I teško to skrivaju. Kao što je Areta Ćurković, za koju s pravom možemo reći da je iskusno predstavu iznijela na svojim leđima, na naklonu su joj oči sjale. Od ponosa i suza.

Kostimografkinja je Zdenka Lacina Pitlik Gospodara – jedini lik u ljudskom obličju, a kojega je fenomenalno interpretirala Areta, bilo da je sigurnim glasom vodila kroz priču ili još ljepše pjevala – odjenula u bijelu košulju, crne hlače i razvezanu kravatu. Odjeća je to dostojna gospodara i gospodina, ali i maestra, jer upravo je poput maestra Areta Ćurković orkestrirala glumačkim ansamblom, prenoseći toplu, nježnu, prisnu energiju na svakoga tko se tu večer zatekao u dvorani. Vjerujem da bi se Areta složila da je lako dirigirati tako harmoniziranim i homogenim orkestrom, u kojem svi daju svoj maksimum.

Sa svakom novom ulogom pitam se može li dati više, no Gordan je Marijanović – u naslovnoj ulozi Divljega konja – doslovce na sceni izgarao, prolijevajući znoj. Opet je pokazao da u svom krhkom tijelu krije neiscrpnu fizičku energiju, zavidan glumački i plesni talent u koji smo se već uvjerili više puta, ali i dječačku razigranost. Kao da svoju snagu krije u neukrotivoj kosi, koja mu je više puta na sceni bila dobrodošli ukras.
U ludičkoj su mu se igri ravnopravno pridružili i Ivana Vukićević (ne samo da je besprijekorno razigrala Zvijezdu, nego je bila i asistentica redateljice i dramaturginja), ali i Srđan Kovačević, kao Šarac. Simbol je to slobode, otpora, divljine, bunta, svega onoga što mislimo da nam godi (ili možda škodi?).

Upravo mnogo simbolike, baš kao i sam roman (uvršten u međunarodnu digitalnu knjižnicu u Los Angelesu na hrvatskom, japanskom i engleskom; a prevođen je na albanski, arapski, češki, engleski, francuski, japanski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, slovenski, talijanski…), krile su brojne scene, koje je znalački koreografirala Maja Huber, scenografski upečatljivo plasirao Davor Molnar, a glazbom uveličao Petar Eldan. Na koncu se teško bilo odlučiti koja je scena najljepša, no svakako su plijenile pozornost „borba“ Divljeg konja i Šarca (kakva okretnost, spretnost, fizička kondicija), rađanje ljubavi između Divljega konja i Zvijezde, igranje krda travom, ali i scena dolaska Divljega konja u novo krdo ili prisjećanja na njegovo bolno djetinjstvo, gubitak majke i oca (kojega komad po komad, sloj po sloj, pred njegovim očima kidaju vukovi). Teško će iz sjećanja biti istisnuti ganutljivu scenu u kojoj Gospodar udarcima bičem Divljem konju, zapravo, spašava život. Ili rižu koja leti po sceni, poput iskri, prašine, sline, znoja dok Divlji konj i Šarac odmjeravaju snage.

Doista su to scene od kojih se steže grlo, jer ih je tako ispisao autor, ali i zato što su ih tako uvjerljivo nama prenijeli glumci, ponajprije Areta Ćurković, čak i dok bičem udara glasno.

Prije pet i pol je godina gotovo isti sastav autora – pa čak i glumaca – uprizorio na istim kazališnim daskama Nazorova „Bijelog jelena“. I tada su nas ostavili bez daha. Srećom, i u ovoj se predstavi mogao iščitati prepoznatljiv potpis autorskog tima na čelu s Tamarom, s brojnim čudesno koreografiranim masovnim scenama, u kojima posebnu simboliku i snagu ima ponavljanje, koje se ubrzava, a glazba postaje sve glasnija i glasnija.

Upravo je glazba ta koja ima ogroman značaj u predstavama koje potpisuje Tamara Kučinović (prisjetimo se samo naslova Pleti mi, dušo, sevdah). Ovdje je zadatak glazbe povjerila Petru Eldanu, pa su se kazalištem i zlatom okupanom scenom razlijegali zvuci pjesama poput Miruj, miruj srce moje, ali i Tiho noći moje zlato spava…

Iako su izgovarali nijednu ili tek poneku rečenicu, to glumcima nije bilo prepreka da vrlo izražajno komuniciraju s publikom. Dokazali su to i Kristina Kovačević kao Sivka, Tena Milić Ljubić kao Nera, ali i mama i tata Aleksandra Colnarić i Đorđe Dukić, čak i ostali konji – Hana Havelka, Lucija Hrsan i Marlena Mršić, članice Baletnog studija Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića.

Osječkom uprizorenju svoga romana nazočio je i 73-godišnji Prosenjak, čiji je roman „Divlji konj“ godinama dio osnovnoškolske lektire i doživio je 17 izdanja (pa ne čudi što su u gledalištu bile i brojne nastavnice). Nije htio propustiti priliku vidjeti kako je njegovo djelo zamislila osječka ekipa. Itekako zadovoljan viđenim, „zamjerio“ je što je Sivku, odraslu kobilu, igrala mlada Kristina Kovačević. Opravdano je to bilo zdravstvenim razlozima Inge Malidže kojoj je prvotno uloga bila namijenjena. Prosenjak se, doznajemo, začudio i što je predstava započela „od sredine“, no redateljica je to zaokružila kroz prisjećanja Divljega konja na bolno djetinjstvo, gubitak majke i oca… pojasnili su Osječani svom gostu, poznatom književniku.

Ravnatelj Lučić pravi boom očekuje na jesen

Ravnatelj Ivica Lučić, pravi boom publike očekuje na jesen. Poduža stanka nakon premijere pa do sljedeće izvedbe koncem travnja. Naime, vrtićka publika mjesecima nije dolazila na predstave pa sad moraju odraditi obveze prema njima, naslovima primjerenima njihovoj dobi. Najnoviji je naslov ionako za stariju osnovnoškolsku pa i srednjoškolsku publiku, smatra Lučić.

tekst: Narcisa Vekić

foto: Marko Žido