Na početku je bio kaos: rat, pomor, vatra, poplava. I udomilo se zlo na zemlji. Jer ga se htjelo. Udomaćilo u prirodnim silama, u krajolicima, u životinjama, u vilinskom svijetu, u ljudima. I jer je bilo tako sveprisutno, jer ga se susretalo na svakom koraku, postalo je prirodno, bez njega se više nije znalo, više se nitko nije sjećao da bi se bez njega išta moglo. Trpjelo ga se, podnosilo. I plašilo. I prihvaćalo. I zlo je djelovalo i vladalo. A zatim su došla djeca. Bratac Jaglenac i sestra Rutvica. Koje je majka na vrijeme sklonila od zla. Pa oni za zlo nisu znali. I nisu ga mogli prepoznati. Ozbiljni bi ljudi rekli: djeca su naivna. Ali gledaj čuda: jer djeca za zlo nisu znala, ono na njih nije djelovalo. „Bezazlenost i dobrota jedini su štit Jaglencu. (…) Zatočnice vijećaju i tako crne misli snuju (…), a Jaglenac dotle gleda u njih i ništa zla od toga ne može pomisliti, a kamoli se uplašiti!“ Bratac i sestrica prolaze pored zla, susreću se s njim, ali ono – neprepoznato – više nije moglo biti to što je. I nestalo je, u zrak se rasplinulo… A ostala je nada da je uvijek, u svakoj nesretnoj situaciji, promjena, uz čisto srce, ipak moguća. Nada u budućnost.