Iz Djedovih usta:

Ovo je priča o Kikiju. Mom Kikiju. Mom malom prijatelju Kikiju. Mom unuku Kikiju. O našim druženjima i pričama. O našim zajedničkim avanturama. O tome kako sam ga učio da nikada ne smije odrasti. I, kako to obično biva, ovo je priča o tome kako je ipak na kraju moj Kiki mene naučio da ostanem dijete upravo onako kada sam jako poželio odrasti. A ovo je priča o neodrastanju. O našem zajedničkom neodrastanjju. Jer biti odrastao sigurno nije najvažnija stvar na svijetu. I, iako to nikako nisam htio, ovo je usput i priča o jednom prijateljstvu. Tako neobičnom, a zapravo vrlo običnom. O imaginarnom prijateljstvu koje i nije bilo imagirano. Kako je postalo vrlo stvarno. I koje je odvelo mog Kikija daleko. Dalje nego što sam to ikada mogao zamisliti. Dalje i od mjeseca na koji smo putovali. Ali opet ne tako daleko. Jer Kikija i mene nemoguće je odvojiti. Drže nas zajedno naše zajedničke igre i naše zajedničke priče. I naša želja za neodrastanjem. Jer biti odrastao sigurno nije najvažnija stvar na svijetu.

Ova predstava nastala je iz želje da se obilježi igranje i “igranje” Djeda i dide Ivice na daskama ovog Kazališta. Već 30 godina. S uzajamnom ljubavlju.