PREDSTAVA NIJE NAMIJENJENA DJECI MLAĐOJ OD 15 GODINA

koprodukcija Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, Osječko ljeto kulture, Kulturni centar Osijek i Akademija za umjetnost i kulturu

ZMAJEVI LJUDSKIH LICA
Držimo li se stava da umjetnost temeljne alatke svoje hermeneutike preuzima od stvarnosti koju (čak i kada se čini da tomu nije tako) analitički tretira i apostrofira u vrisak svojevrsne pobune, onda možemo reći da je ruski dramatičar Evgenij Švarc živio u zanimljiva vremena. Rođen u Kazanju, 1896., Švarc je do smrti, u tadašnjem Lenjingradu, 1958., bio svjedokom tektonskih pomaka kako ideoloških, tako i politoloških paradigmi koje su svijet posložile u nove geopolitičke karte i oštrije reljefe – i nije mu promaklo u kolikoj su mjeri sve te promjene suštinski samo privid. Ta njegova za pojedinca u gotovo svim sustavima opasna spoznaja urodila je jednako opasnom alegorijom – predstavom Zmaj koja, usprkos činjenici da je vješto satkana od elemenata drevnih legendi o krilatim gmazovima koji rigaju vatru, nedvojbeno i jasno kritikom progovara ne samo o vlasti, nego i gluposti i inertnosti, pasivnoj poziciji mnoštva kojemu je uvijek miliji status podčinjenog subjekta od neizvjesnosti stanja koje bi moglo uslijediti nakon pobune. Teško je zapravo žanrovski odrediti Zmaja koji se predstavlja kao bajka o gradiću u kojem 400 godina vlada zmaj, ali i lutajućem vitezu koji traga za onima koje treba spasiti… Riječ je, međutim, o bajci samo utoliko što žarišnu točku radnje predstavlja mitsko biće. Sve ostalo stvarnost zrcali utoliko što postavlja pitanja u ljudskoj prirodi, o pobuni protiv nepravde koja se rasplamsava i nikad provedena u djelo umire u umu. Švarc, naime, odlazi korak dalje od poslovične tvrdnje kako svaki narod ima vlast koju zaslužuje – on narod, tu „podjarmljenu gomilu“ uvodi u kategoriju vlasti tvrdeći kako svatko vlastitom krotkošću pred tiranijom i nepravdom sudjeluje u toj tiraniji i toj nepravdi… Nije stoga nimalo čudno što je bajka Zmaj (Drakon) nastala u pretakanju 1942. i 1943. ubrzo nakon premijere staljinistička vlast zabranila, dok je sam Švarc, autor 25 dramskih djela, završio na popisu nepoželjnih autora. Javnu rehabilitaciju doživio je tek u Hruščovljevoj eri, ali ne u potpunosti – jer djela mu se trijumfalno na scenu vraćaju tek nakon njegove naprasne i prerane smrti.

Ivana Šojat