Razgovor između: (ulomak)

DUBRAVKA:
Ne smijemo raditi socijalnu kritiku od bajke. To pojednostavljuje stvar i briše mitske dimenzije problema.

ŽELJKO:
Da ublažimo tu – ipak groznu – sliku svijeta možda možemo sve prikazati kao san jednog dječaka koji na TV-u gleda neki “bed” pa poslije sanja nešto nježno…

DUBRAVKA:
Svakako. Samo to nije san dječaka. U njenom životu nema dječaka. To je san djevojčice.

MARIN:
Točno, to je tvoj san. Kao u Andersenovoj priči: malo snježno biće, Sanak uštrcava djeci slatkog mlijeka da im se oči sklope, pa im puše u zatiljak dok im glava ne klone, a onda kad su sasvim dobri, tj. kad spavaju, priča im priče. Posljednjeg dana u tjednu (svaki je dan druga priča) priča o sestri Sna koja se zove Smrt. Ona dolazi samo jedanput i nje se ne treba bojati. Ona pita kada je tko bio: ocjene su važne, a to se sviđa i djedovoj slici na zidu, to da su ocjene važne. Ona dolazi na bijelom konju pa dobru djecu posadi ispred sebe a zločestu iza. Smrt se ublažuje i olakšava ali se ne uljepšava, prihvaća se kao činjenica kojoj se ni jedan ljudski život ne može ukloniti.

DUBRAVKA:
Ali “nitko nije ni slutio kakve su se divne slike djevojčici ukazale pred očima, i u kakvu je sjaju sa svojom bakom ušla u novogodišnju radost”. Naša djevojčica baš kao ni mala sirena “ne oćtuje ništa od smrti. Vidje rumene oblake nebeske, a govor im bijaše glazba”.

ŽELJKO:
Naša će predstava biti san.

DUBRAVKA:
Da, san u snu.

MARIN:
San u snu u snu.