U ovoj predstavi Mali princ se vratio na svoj asteroid i, kako su godine prolazile, kosa boje žita posta – la je sijedom, a mi ga ponovno srećemo u trenutku, kad je konačno uspio uzgojiti svoju novu ružu. Njoj će sjedokosi Mali princ pričati o tome kako je kao zlatokosi dječak stigao na Zemlju i upoznao pilota s kojim će se sprijateljiti. Boja kose se promijenila, no ljubav i žeđ za putovanjem, kretanjem, komunikacijom, spoznajom, pričom, i dalje su tu. Mali princ još uvijek se dobro sjeća i osjeća kako je to biti znatiželjno dijete. I koliko je važno gledati srcem. I da vrijeme koje daš nekome ili nečemu bića i pojave čini važnima. Možda je, zbog želje da istraži, otkrije i sazna, napustio svoju prvu ružu, no svemir i vrtlarska posvećenost podarili su mu novu. Naravno, događaji i susreti neponovljivi su, ali “dječaku koji to više nije” dano je da se sjeća i tako ponovno proživi, da još jednom – zajedno s nama – lebdi nad saharskim dinama. “Dobro pogledajte taj krajolik kako biste bili sigurni da ćete ga prepoznati budete li jednoga dana putovali Afrikom, kroz pustinju. I, ako vam se dogodi da tuda prođete, preklinjem vas, nemojte se žuriti, zastanite malo, točno pod zvijezdom! Priđe li vam tada neko dijete, ako se nasmije, ako bude imalo zlatnu kosu, ako ne bude odgovaralo kad ga nešto pitate, lako ćete pogoditi tko je…”
Dubravko Mihanović
Riječ redatelja
Kad sam se ponovno susreo s romanom “Mali princ” Antoine de Saint-Exupéryja, ono što me najviše zanimalo je što se događa kad se odrasli vrate svom djetinjstvu — i više mu ne pripadaju. Zato u ovoj predstavi Malog princa ne igra dijete, nego stariji glumac. Ne zato da bismo bili originalni, nego zato da bismo bili bliži istini teksta. U priči stalno postoji osjećaj da pripovjedač govori o nečemu što je već prošlo. Susreti s Kraljem, Taštim čovjekom, Pijancem, Poslovnom ženom, Geografom i Nažigačem nisu avanture nego prepoznavanja. Dijete tek upoznaje svijet, a odrastao čovjek ga prepoznaje. Kada Malog princa igra stariji glumac, svaka rečenica dobiva drugo značenje: pitanja više nisu naivna nego nužna, čuđenje više nije neznanje nego gubitak, a humor prestaje biti igra i postaje obrana. On ne dolazi prvi put; on se vraća i pokušava razumjeti kada je točno prestao vidjeti jasno. Svaki planet tako prestaje biti karikatura društva i postaje mogući život. U Kralju je sigurnost kroz kontrolu, u Taštom postojanje kroz pogled drugih, u Pijancu bijeg od vlastite slike, u Poslovnoj ženi život bez vremena, u Geografu znanje bez iskustva, u Nažigaču rad bez smisla. Stariji Mali princ te likove ne ismijava — on u njima prepoznaje sudbine koje je mogao živjeti. Zato nema borbe, postoji samo tiho odbijanje da postane jedan od njih.
Dražen Ferenčina
(Zagreb, 10. veljače 1967.) hrvatski je kazališni redatelj i kazališni ravnatelj. Studirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a kazališnu režiju diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Tijekom karijere režirao je više od stotinu predstava u kazalištima u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. U svom redateljskom radu podjednako postavlja klasike svjetske dramske književnosti – poput Shakespearea, Molièrea, Čehova i Gogolja – kao i tekstove suvremenih autora, među kojima su Tomislav Zajec, Dino Pešut, Dubravko Mihanović, Mate Matišić i drugi.
Za svoje je predstave primio niz značajnih kazališnih priznanja. Među njima se ističu Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju režiju i najbolju predstavu za Brak iz računa Antona Pavloviča Čehova u Satiričkom kazalištu Kerempuh (2007.), Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju režiju za predstavu Michelangelo Buonarroti Miroslava Krleže u produkciji Kazališta lutaka Zadar (2011.), Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju predstavu za 260 dana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku (2015.), kao i nagrada Zlatni studio za najbolju kazališnu predstavu za Tenu – kroniku jednog raspadanja (GDK Gavella i Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci, 2022.) te za Let iznad kukavičjeg gnijezda u HNK Osijek (2024.).
Bio je umjetnički ravnatelj Gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu te umjetnički savjetnik i redatelj u Kazalištu Virovitica. Danas je ravnatelj Gradskog dramskog kazališta Gavella u Zagrebu.
(Zagreb, 1975.) hrvatski je dramatičar i dramaturg. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Njegovi kazališni i radijski dramski tekstovi izvođeni su u kazalištima u Zagrebu, Splitu, Zadru, Virovitici, Dubrovniku, Sarajevu, Dublinu, Genovi i Santiagu, kao i na Hrvatskom radiju te na radio-postajama u Sloveniji, Slovačkoj, Poljskoj, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, Finskoj i Velikoj Britaniji. Drame su mu prevedene na desetak jezika te objavljene u brojnim izborima i antologijama suvremene hrvatske drame u Hrvatskoj i inozemstvu.
Za svoj dramski rad dvaput je nagrađen nagradom „Marin Držić”, a dobitnik je i Marulove nagrade, Sterijine nagrade za dramatizaciju te pjesničke nagrade „Plava sol”. Prema njegovoj drami Bijelo snimljen je televizijski film, a drama Žaba ekranizirana je kao igrani film nagrađen na nizu međunarodnih festivala.
Kao dramaturg i autor dramatizacija surađivao je na četrdesetak kazališnih projekata, a godinama surađuje i s Dramskim programom Hrvatskog radija. Tekstovi su mu objavljivani u časopisima Teatar&TD, Frakcija, Kazalište, Forum, Vijenac, Quorum, Poezija i Tema. Autor je knjige drama Bijelo, Žaba, Marjane, Marjane, Prolazi sve. Zaposlen je kao dramaturg u Gradskom dramskom kazalištu Gavella.
Vanja Magić scenograf je i arhitekt. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je stekao titulu magistra inženjera arhitekture.
Njegov profesionalni rad obuhvaća područja arhitekture i urbanizma te kazališne scenografije. Paralelno realizira projekte za film i glazbene videospotove te kontinuirano djeluje u području suvremene umjetnosti i prostornih instalacija. Dugogodišnji je suradnik umjetničkog kolektiva Numen / For Use, s kojim sudjeluje u realizaciji međunarodnih projekata.
Kao scenograf i autor prostora surađivao je s brojnim kazališnim i kulturnim institucijama, među kojima su Teatro Real u Madridu, Narodna opera i balet u Sofiji, Crnogorsko narodno pozorište u Podgorici, Nemzeti Színház u Budimpešti, İBB Şehir Tiyatroları u Istanbulu, Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Zagrebačko kazalište mladih, Gradsko dramsko kazalište Gavella te Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu.
Marita Ćopo hrvatska je kostimografkinja čiji rad snažno obilježava suvremenu kazališnu i filmsku produkciju. Njezin autorski pristup karakterizira povezivanje vizualne estetike s dramskim tekstom, pri čemu kostim postaje važan dramaturški element scenske radnje.
Tijekom karijere ostvarila je brojne projekte u vodećim nacionalnim i gradskim kazalištima, a posebno se ističe dugogodišnja suradnja s Gradskim dramskim kazalištem Gavella i Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca u Rijeci. Njezin opus obuhvaća širok raspon žanrova – od velikih dramskih ansambala i opernih produkcija do komornih drama i suvremenih scenskih projekata.
Radila je na predstavama poput Hamleta u selu Mrduša Donja, Rikarda III., Procesa i Tartuffea, a sudjelovala je i u filmskim projektima, među kojima se izdvaja film Crveno i crno. Za svoj umjetnički rad višestruko je nagrađivana, uključujući i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju kazališnu kostimografiju.
Mate Matišić (Ričice kod Imotskog, 1965.) hrvatski je dramatičar, scenarist, skladatelj i sveučilišni profesor. Diplomirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje danas predaje.
Autor je niza nagrađivanih drama koje su obilježile suvremeno hrvatsko kazalište. Njegovi dramski tekstovi često tematiziraju obiteljske i društvene odnose, moralne dileme i nasljeđe ratnih trauma, a karakterizira ih spoj crnog humora, groteske i snažne emotivne napetosti. Izvođeni su u brojnim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu te su prevedeni na više jezika.
Među njegovim najpoznatijim dramama su Bljesak zlatnog zuba, Legende o svetom Muhli, Anđeli Babilona, Žena bez tijela i Ljudi od voska. Dobitnik je brojnih kazališnih i filmskih nagrada.
Uz kazalište, autor je i scenarija za film i televiziju. Supotpisuje scenarije za filmove Fine mrtve djevojke i Svećenikova djeca, a radio je i na nizu televizijskih projekata.
Katrin Novaković umjetnica je koja djeluje u području animiranog filma i novih medija. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Splitu na odsjeku Film i video, a magistrirala animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Stručnu praksu završila je u studiju za animaciju Trikk17 u Hamburgu. Nakon studija djeluje kao samostalna umjetnica i freelancer te često surađuje s drugim umjetnicima, glazbenicima i kulturnim organizacijama.
U svom radu ponajviše se bavi stop-motion animacijom, koju često kombinira s drugim medijima i tehnikama, eksperimentirajući s različitim materijalima i načinima stvaranja. Sudjelovala je kao članica selekcijskih komisija i stručnih žirija na festivalima animiranog filma te vodi radionice animacije za djecu i odrasle.
Godine 2024. priznata je kao samostalna umjetnica – redateljica animiranog filma.
O predstavi
Ivica Lučić, Gordan Marijanović, Areta Ćurković, Grgur Grgić, Matea Marušić, Andrija Krištof
Režija: Dražen Ferenčina
Dramatizacija i prilagodba: Dubravko Mihanović
Scenografija: Vanja Magić
Kostimografija: Marita Ćopo
Skladatelj: Mate Matišić
Video projekcije: Katrin Novaković
Koreografija: Maja Huber
Oblikovanje rasvjete: Igor Elek
Tehnička služba Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku
Voditelj tehničke službe: Dražen Golubić
Inspicijent: Zdenka Kovaček
Majstor tona: Josip Ogribić
Majstor rasvjete: Igor Elek
Majstor pozornice: Zoran Grkinić
Tehničar svjetla: Hrvoje Đumlija
Pozornički tehničar: Tihomil Čakalić
Tehnička služba Gradsko kazalište Joza
Ivakić Vinkovci
Inspicijent: Zorko Bagić
Voditelj scene: i tehnike Boris Suhovski
Voditelj tona: Dražen Bulat
Voditelj svjetla: David Brki
Izrada scenografije: Maja Marković, Siniša Ardalić i Vanja Magić
Izrada kostima: Marita Ćop