Vratili se Tajvanci!
Naši “tajvanci” su se vratili, a Narcisa Bošnjak već nas je “dala” u novine :-)
Deset dana na festivalu posvećenom umjetnosti za djecu i s djecom glum cima osječkog Dječjeg kazališ ta Branka Mihaljevića zasigurno dugo ne će iščeznuti iz sjećanja. “Teško je to usporediti s bilo kojom manifestacijom u Hrvatskoj pa i šire”, ne skidajući osmijeh s lica kaže ravnateljica DK, Jasminka Mesarić, koja je s ansamblom provela desetak dana na dalekom Tajvanu, u gradiću Hsin Kangu. Stanovnici ovog malenog ruralnog područja uglavnom se bave poljoprivredom i nemaju tako često prigodu vidjeti kazališne, plesne i glazbene ansamble. Stoga su prije 20-ak godina osnovali fondaciju koja organizira spomenuti festival, kojim žele svojoj zajednici približiti svijet, ali i obrnuto. Održavanje festivala nema stalni ritam, no stalni su gosti koji stižu iz svih krajeva svijeta. Uz Osječane, ove su godine ugostili mađarske folkloraše, mladi plesni klub iz Njemačke te bubnjare iz Koreje. Uz domaće izvođače, bio je to neobičan, no atraktivan spoj tradicionalnog i suvremenog, kaže ravnateljica Mesarić. Osim na otvorenju, Osječani su skraćenog, 20-minutnog “Emila i detektive” izveli još pet puta, u tamošnjim osnovnim školama. Ni na jednoj izvedbi nije bilo manje od 1.500 gle datelja, a katkad i po nekoliko tisuća. Prema njihovoj gruboj računici, na dalekom Tajvanu predstavu u režiji Nikole Zavišića vidjelo je i više od 10.000 malih i velikih, koje naši kazalištarci nisu ostavili ravno dušnima, zadovoljna je Jasminka Mesarić. “Drago mi je što smo opravdali ukazano povjerenje i ostavili dobar dojam. Iz Osijeka smo ponijeli mnogo darova koje smo tamo podijelili te na taj način promovirali svoj grad”, kaže ravnateljica, koja se nada da će nekad u budućnosti i naša publika moći vidjeti bar dio onoga što se radi u Tajvanu, a što je potpuno drukčije nego kod nas. “Na svim je programima bilo jako mnogo ljudi svih generacija, no svima je zajednička otvorenost prema potpuno različitim kulturama. Svi su nevjerojatno ljubazni, a s sve se događa bez ljutnje i nervoze. Jednu je večer padala kiša, no tisuće gledatelja u kabanicama, koje im je podijelio organizator, strpljivo je gledala dvosatni program, bez negodovanja”, kaže Jasminka Mesarić. Osječani su svoju predstavu preveli kako bi publici bilo lak še pratiti je. No Osječani nisu ondje samo prestavljali svoje kazalište, nego su se i tamošnji umjetnici predstavili njima. Tako se jedno privatno lutkarsko kazalište (koje je 2002. na PIF-u u Za grebu osvojilo nagradu) predstavilo samo njima, zaključuje Jasminka Mesarić, koja s ekipom još uvijek zbraja dojmove, pregledavajući stotine fotografija. “Bilo je lijepo nakon 13 godina biti ponovno tamo, susresti se s obiteljima koje su nas tada ugostile. Neki su iz ansambla bili kod istih domaćina pa je bilo jako dirljivo razmijeniti s njima sjećanja i fotografije, prisjetiti se kako smo izgledali tada. Mnogo je festivala od tada prošlo, mnogo ljudi iz raznih dijelova svijeta prošlo kroz njihove domove, no sjećali su se i nas”, kaže ravnateljica Mesarić. (Narcisa Bošnjak, Glas Slavonije)